JERGOVIĆ ZA KARAKTER: SVAKI ČOVJEK ĆE IMATI SVOJ COVID -19

Tko bi rekao da će epidemiolozi 2020. godine postati zvijezde na način na koji to nisu bili još od srednjega vijeka i vremena crne kuge?

Ekskluzivne kolumne MILJENKA JERGOVIĆA samo u Karakteru

       U Beogradu smo bili prije tri mjeseca. Dva dana prije našeg dolaska u Hrvatskoj su otkriveni prvi zaraženi. Mladić i djevojka, koji su se upravo vratili iz Milana, s utakmice Lige prvaka. Na granici nas nitko nije ništa pitao. Beograd je bio miran i vedar, daleka je bila svaka ideja o epidemiji. Ljudi koje smo sretali uglavnom su se trudili da nas grle i ljube. Osim što su i inače takvi, još uvijek se činilo da je to način da bližnjemu pokažeš da u njega imaš povjerenja. Baš kao da je virus stvar povjerenja, i kao da znamo nosimo li ga sa sobom. Zar bi nam naši dobri i dragi iz Zagreba stvarno donijeli virus?

        Po prirodi nisam grliv i ljubljiv. Svejedno mi je je li dvaput ili je triput, jer mi je svaki put previše. Čak mi ni rukovanje nije drago. Mislim, mogu ja sve to, i nećete primijetiti da nešto nije u redu ako se sa mnom budete grlili, ali u osnovi sam jednako prisan i ako se ne dodirnemo. Ili jednako tuđ. Tako je bilo oduvijek. Psihoanalitičar bi mogao reći zašto. Ili već i psiholog.

        Kao stvoren sam, dakle, za epidemiju Covida -19. Pokraj mene virus bi svisnuo od neširenja. Takav sam čak i prema onima koje volim, a da se nismo sreli dvadeset godina. Takvih je kod nas, raseljene čeljadi, podosta.

        Postojao je i dodatni razlog zbog kojeg nam ta kasnozimska ili ranoproletna grljenja i ljubljenja nisu prijala. Možda bih ga ja i prešutio, ali Ana je svakome to morala ispričati: taj hrvatski prvozaraženi, s utakmice u Milanu, radi u Hrvatskoj elektroprivredi, u zgradi koja se nalazi stotinjak koraka od našeg posla. I da stvar bude još gora: svi skupa se, za pauza, nalazimo u istom kafiću, u jednoj zadimljenoj prostorijici s mnoštvom zbijenih stolova i stolica.

        Ali ni to ljudima, uglavnom našim prijateljima, nije bilo dovoljan razlog da se malo odmaknu od nas, pa da se razgovaramo i družimo na sigurnoj distanci. Iz njihove perspektive bila bi to izdaja.

        Je li se u međuvremenu nešto promijenilo? I što nam je zapravo donijelo ovo iskustvo epidemije i formalnog ili neformalnog karantina?

        To ćemo, pretpostavljam, otkrivati u vremenima koja dolaze. Ali jedva čekam da ponovo krenemo prema Beogradu, da pređemo granicu koja se s hrvatske strane zove Bajakovo, a sa srpske Batrovci, i da se, po redu, kao i uvijek, sretnemo sa svojim ljudima. Bit će to, na neki način, susret proživljenih trauma, sličnih, a ipak različitih apokalipsica. Tada ćemo, po konfiguraciji zagrljaja, po koreografiji i brojnosti poljubaca, po bliskosti fizičkih kontakata, najbolje znati u šta se kome njegova trauma pretvorila. Jer epidemija se, kao i svaka druga kolektivno proživljena nevolja, naknadno manifestira na stotine i hiljade različitih načina. Za razliku od zaraze, koja je u najvećoj mjeri tipična, i manifestira se u bolesti kroz nekoliko tipičnih simptoma, koji mogu biti teži ili lakši, ali obično su vrlo karakteristični, ono što epidemija ostavlja u ljudskim sjećanjima i na dušama, krajnje je nekarakteristično, netipično, jedinstveno. Moglo bi se reći da će, nakon što sve prođe, svaki čovjek imati svoj Covid-19. Bolest nam je, ako smo se zarazili, bila zajednička, mondijalna i planetarna, ali će nas sjećanje na nju pogoditi svakoga pojedinačno.

Ono što epidemija ostavlja u ljudskim sjećanjima i na dušama, krajnje je nekarakteristično, netipično, jedinstveno

        Ipak, postoje neki vanjski faktori koji će usmjeravati naša sjećanja i traume.

        Oni se tiču okolnosti u kojima smo epidemiju doživjeli, mentaliteta ljudi u našim neboderima i zemljama, te – što je odjednom jako važno – naravi onih koji su epidemiju vodili.

        S obje strane srpsko-hrvatske granice epidemija je vođena u nekoj vrsti paternalističkog režima, pod diktaturom političara i epidemiologa. Kako svakodnevno gledam programe RTS-a (jer me manje nerviraju od HTV-a, naravno samo zato što ne živim u Srbiji), tako sam paralelno pratio dnevna kretanja virusa, u stvarnom i u metaforičnom smislu, iz zagrebačke i iz beogradske perspektive.

S obje strane srpsko-hrvatske granice epidemija je vođena u nekoj vrsti paternalističkog režima, pod diktaturom političara i epidemiologa

        Srpska očinska ekipa sastojala se od predsjednika Aleksandra Vučića i unapređenog sanitetskog potpukovnika Predraga Kona, kojima su povremeno bili priključivani drugi liječnici, a najčešće Darija Kisić Tepavčević. Vučić je najčešće govorio o respiratorima i njihovoj brojnosti, dok je potpukovnik Kon obično nastupao kao ordinarijus neposlušnog i nediscipliniranog pacijenta. Poslije bi nailazile terenske novinarske RTS-a, koje bi s pustih beogradskih ulica izgovarale dnevne parole, koje su se svodile na to da će nam se, ako ne budemo slušali doktore, dogoditi to i to.

        Hrvatska očinska ekipa bila je fiksirana, i sastojala se od potpredsjednika Vlade i ministra unutrašnjih poslova Davora Božinovića, koji je svakodnevno, na konferenciji za štampu u dva popodne, nastupao u uniformi Civilne zaštite, od primarijusa Krunoslava Capaka, ravnatelja Zavoda za javno zdravstvo, po struci epidemiologa, ministra zdravlja Vilija Beroša i direktorice zagrebačke bolnice za infektivne bolesti Alemke Markotić.

        Božinović je introvertniji od Vučića, nije pokazivao emocije i, uglavnom, se uspješno kontrolirao. U političkom smislu nastupao je u skladu sa stranačkom agendom, kao hadezovac, što je naročito postalo primjetno kada je Crkvi usred epidemije dopuštena, sve uz protuepidemijske mjere, nekakva uskršnja procesija, i kada su, u kasnijoj fazi, dopuštene svakodnevne mise. Capak, za razliku od Kona, nema javnu karizmu, nije raspričan, načitan, kultiviran, nema potencijal da postane zvijezda. Ministar zdravlja Beroš je, kao i Capak, hadezovac, ali je tokom epidemije uspijevao nastupati kao liječnik. Alemka Markotić sarajevska je ratna liječnica, deklarirana katolička vjernica, i najzanimljivija figura u zagrebačkoj ekipi. Njoj bi ljudi pred televizorima najprije vjerovali kad bi se uplašili covida-19.

        U Srbiji je uvedeno vanredno stanje, u Hrvatskoj nije. To će se kasnije pokazati važnom razlikom. To će, na neki način, definirati i razliku u kolektivnoj traumi. Ljudima starijim od 65 u Hrvatskoj nije bilo zabranjeno da izlaze. I nije postojao policijski čas.

        Često bih se dopisivao s beogradskim prijateljima prije onih višednevnih zabrana izlaska iz kuće – omiljena Konova mantra bila je: ako nitko ne bi izlazio petnaest dana napolje, virus bi nestao, jer se ne bi imao na koga prenositi – i na neki način sam se osjećao krivim što ja mogu iz kuće, a oni su u kućnim pritvorima. Tako je nastao moj dojam da je ljudima u Srbiji bilo teže nego nama u Hrvatskoj. Iako je, opet, i to sasvim individualna stvar.

        Tko je imao teže podnošljivu očinsku ekipu? Jer svaka je diktatura teško podnošljiva, bez obzira na to iz kojih se razloga i s kojim motivima provodi. Na ovo pitanje nemam odgovora. Razlika između ekipa je pomalo i mentalitetna.

        Srpska je bila agresivnija, iskazi tih ljudi bili su deprivirajući, ponekad se stjecao dojam da pojedini među njima uživaju u zabranama. Hrvatska je bila introvertnija, ali nekako podlija u politizaciji epidemije i u privilegiranju određenih društvenih grupacija, ponajprije Crkve i vjernika. I jedni i drugi su, čini mi se, uživali u ulozi koju im je ovo nehistorijsko i posve nevjerojatno čudo od epidemije – koju, jeste li to primijetili, nisu najavili vidovnjaci, televizijski proroci, gledači u fildžan? – donijelo njihovim mahom običnim, liječnički neatraktivnim i javnosti nezanimljivim epidemiološkim karijerama. Uostalom, tko bi rekao da će epidemiolozi 2020. godine postati zvijezde na način na koji to nisu bili još od srednjega vijeka i vremena crne kuge?

Share